O Visovcu

Usred jezera rijeke Krke, nakon njezina mučnog proboja, smjestio se otočić i na njemu samostan – Visovac.”

Naša priča

Prvo poznat kao Bila stina, Visovac je u srednjem vijeku bio pod zaštitom brojnih hrvatskih plemićkih obitelji, a među najpoznatijima su svakako Šubići. I upravo se vjeruje da su prvi stalni stanovnici Visovca, pustinjaci augustinci, dobili od bana Pavla Šubića ovaj otočić na kojem je prvotno bio izgrađen mali samostan i crkvica posvećena svetom Pavlu.
Fratri tadašnje Bosanske vikarije dolaze na Visovac oko 1445. godine nakon što su ga augustinci napustili. Vrijeme je to kada Turci silovito prodiru u Europu i zauzimaju područje kojim upravljaju hrvatski vladari. Iako će franjevci dobiti od sultana Mehmeda II. zaštitu i mogućnost pastoralnog djelovanja (ahdnama iz 1463. godine) ipak će često biti zlostavljani, proganjani i ubijani.

Fratri su više puta morali napuštati Visovac. Tako su 1639. godine zbog velike nestašice hrane morali preseliti u Drniš, a od 1648. do 1672. godine zbog rata između Mletačke Republike i Turskog Carstva morali su bježati u sigurni Šibenik.

Iako nekad prisiljeni na uzmake, fratri su nastojali vratiti se čim prije na Visovac. I ne samo to, igrali su i aktivnu ulogu u ratu protiv Turaka organizirajući kršćanski puk u okolici Visovca kao potporu mletačkoj vojski. Zanimljiv je primjer fra Andrije Resice koji je pomogao pri zauzimanju Knina tako što je mletačkim ratnim inženjerima pokazao zaštićeniji put kojim se može doći do Knina. To se pokazalo ključnim jer je Knin u Morejskom ratu (1684.-1699.) oslobođen.

Visovac je zbog svog specifičnog smještaja prepoznat kao zgodno mjesto za smještanje novicijata. I već se 1568. godine spominje da su tu boravili franjevački novaci, s tim da novicijat nije neprekinuto od te godine djelovao na Visovcu. Zbog već spomenutih ratova i ostalih otežavajućih okolnosti, novicijat se znao često premještati u druge samostane, ali je ipak najčešće održavan na Visovcu gdje je i danas.

Zanimljivo je spomenuti da je Visovac, iako malen, više puta u svojoj povijesti bio podijeljen na dva dijela. Samo u prošlom stoljeću to se dogodilo dvaput. Prvi put nakon Prvog svjetskog rata kada je podijeljen između Italije i Države SHS, i drugi put za vrijeme Drugog svjetskog rata između Italije i Nezavisne Države Hrvatske.

U socijalističkoj Jugoslaviji Crkva općenito, pa tako i visovački fratri, bili pod stalnim pritiskom vlasti. UDBA je čak zaplijenila samostansku Kroniku koja će biti vraćena tek 1994. godine, pri kraju Domovinskog rata. I u tom ratu Visovac je bio pod stalnom prijetnjom napada JNA i pobunjenih Srba. Nakon što je 1990. godine osvanuo grafit na Visovcu s porukom: Ovo je Srbija, bilo je jasno da će Visovac biti na udaru kada rat plane. Novicijat je još jednom privremeno premješten u drugi samostan. Tek su tri fratra i dva bogoslova ostali na Visovcu.

Ivan Aralica zapisao je o Visovcu sljedeće: Odozgo ga pogledajte i silazite mu hodom – časteći ga! Lijepa je to misao koja progovara o jednostavnosti ovog otočića koji je kroz svoju burnu povijest bio i ostao čuvar vjere i identiteta hrvatskog naroda.